Ko je članovima SES-a zabranio logiku – Danas, 05.04.2011.

https://www.danas.rs/vesti/ekonomija/ko-je-clanovima-ses-a-zabranio-logiku/: Ko je članovima SES-a zabranio logiku – Danas, 05.04.2011.

Pregovori Socijalno-ekonomskog saveta koji se trenutno vode oko utvrđivanja minimalne cene rada nedvosmisleno nas dovode do naslova ovog reagovanja na iscrpnu analizu koja je objavljena u martovskom broju vašeg dodatka Forum – socijalni dijalog. Za šta se tu ko zalaže, šta je svrha i obaveza pregovarača to verovatno ni oni sami ne znaju. Minimalna cena rada je trenutno 95 dinara za jedan radni sat iliti na mesečnom nivou 16.530 dinara. Sindikalci traže povećanje minimalne cene rada na 105 dinara objašnjavajući to potrebom neutralisanja efekata inflacije.

Šta su oni, državni ili sindikalni službenici?

Postavljaju se prosta pitanja:

Postavlja se prosto pitanje: Zašto sindikalni lideri – pregovarači u ovom savetu ne traže minimalnu cenu rada na nivou potrošačke korpe (kolika god ona bila, 45.000, 52.000 ili 72.000 dinara)? Jer i onaj minimalno plaćeni radnik treba da obezbedi prostu reprodukciju svoje radne snage. Ne kažem da minimalna cena rada sada treba da bude tolika, ali mi nije jasno zašto se u pregovore ne ulazi sa tom idejom. Poslodavci su još komičniji. Nameće se pitanje kako se uopšte nalaze u poziciji da nekoga zapošljavaju, tj. da su sada ili nekad zaradili novac koji im to omogućava. Oni traže da se minimalna cena rada poveća za jedan dinar. Većina poslodavaca koja se grčevito bori da zaradu zaposlenih približi nuli, ne shvata da bi momenat ispunjenja tog sna značio i prestanak njihove uloge poslodavca.

Kome odgovara niska cena radne snage? Jedino onim poslodavcima koji isključivo izvoze svoje proizvode i usluge. Znamo da takvih u Srbiji gotovo da nema. Imajući u vidu da Srbija izvozi oko 25 odsto svog BDP-a, a da 75 odsto BDP-a troši na unutrašnjem tržištu, postavljam otvoreno pitanje predstavnicima poslodavaca kako misle da povećaju svoju realizaciju ukoliko radikalno ne povećaju zarade zaposlenima koji kupuju tri četvrtine onoga što oni proizvedu (nezavisno od toga da li se radi o robi ili uslugama). Poznato je da minimalna cena rada predstavlja osnovnu polugu kojom se utiče na povećanje prosečne cene rada u zemlji koja ima milion nezaposlenih. Na postojećoj tržišnoj ravnoteži koja je na ekstremno na niskom nivou, druga mogućnost za povećanje domaće tražnje preko kredita je potrošena. Držeći se opravdano strogih konzervativnih bankarskih pravila, zaposleni su prezaduženi (kao i njihovi poslodavci).

Treća mogućnost, zasnovana na rastu potrošnje preko rasta zaposlenih potpuno je nebulozna. Preduslov za povećanje zaposlenosti je povećanje obima aktivnosti (dakle, rast zarada zaposlenih – potrošnje) i prestanak otpuštanja do sada zaposlenih. Ispričaću vam jednu priču o Henriju Fordu. Kada su ga, nakon uvođenja serijske proizvodnje, pitali zašto je povećao nadnice radnicima, odgovorio je kontrapitanjem: „A kome ću da prodam sve te automobile koje proizvedem?“

Ne treba toliko daleko ići u prošlost, treba se setiti kolike su bile plate pre 5. oktobra. Možda i 10 puta manje nego sada. Da li mislite da bi se sadašnji promet ostvarivao da su zarade ostale na nivou Miloševićevog perioda? Neću da vređam poslovne sposobnosti poslodavaca niti da potcenjujem rizike koje su preuzimali, ali da zarade zaposlenih nisu porasle, promet poslovnih subjekata ostao bi na nivou od pre 5. oktobra. Odakle državi namera da odredi minimalnu cenu rada za jedan sat od 98 dinara? Naivno misli da će snižavanjem cene rada na afrički nivo privući strane investitore i rešiti problem zaposlenosti. Videli smo da su neto efekti ovakve politike zapošljavanja manjak od nekoliko stotina hiljada radnih mesta. A tu je i za štrajk uvek raspoložen javni sektor.

Država nema prava da je racionalnost otera u kratkovidost. Za to su zaduženi poslodavci. Kako ministri misle da na tržištu realizuju tri četvrtine BDP-a koji ima manje-više evropske cene kada zaposleni primaju afričke zarade. To jednostavno nije moguće uraditi na valjan način. Osim ako valjan način ne predstavlja opšta nelikvidnost i propadanje privrednih subjekata, tj. rast gladi i dugova kod građana.

Shodno navedenom, moj predlog je da minimalna cena rada po jednom satu bude 190 dinara (33.060 dinara mesečno) i da se narednih godina ova cena rada uvećava za 30 do 50 procenata, zavisno od efekata troškovne i strukturalne inflacije. Preciznije rečeno da za tri godine minimalna cena rada dosegne vrednost minimalne potrošačke korpe. Takođe, imajući u vidu da su zarade u javnom sektoru veće nego u privatnom sektoru, povećanje minimalne cene rada u javnom sektoru realizovalo bi se sa zakašnjenjem od šest meseci. To bi bio dovoljan period da Ministarstvo finansija shvati da će se u budžetu povećati prihodi za isplatu uvećanih zarada u javnom sektoru.

Usled dugotrajnog vođenja pogrešne ekonomske i kreditno-monetarne politike formirala se tržišna ravnoteža na izuzetno niskom nivou (i to na svim segmentima tržišta: finansijskom, robnom, tržištu rada…). Poslodavci ne moraju da brinu da će ih troškovi radne snage finansijski upropastiti. Jednostavno, prihodi će im rasti brže nego što će rasti ukupni troškovi zbog rasta zarada, pada finansijskih i fiksnih troškova zbog rasta obima realizacije. Takođe, važno je znati da će se rast prometa najbrže osetiti kod uslužnih delatnosti gde troškovi radne snage prevlađuju u ukupnim troškovima. Javna preduzeća će lakše naplaćivati svoje usluge od građana ili će im realizacija rasti na bazi približavanja cena svojih proizvoda i usluga realnim ekonomskim cenama.


Comments

One response to “Ko je članovima SES-a zabranio logiku – Danas, 05.04.2011.”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *